Gundj

Huh..

Ljudi su retosi. Prokleti retosi. Svaki put kad pomalo zaboravim na tu činjenicu, oni se potrude da se prisjetim.

Situacija 1. Zove me prijatelj prije nekoliko dana, da mu u agenciji kupim karte za The Police (140 KM) .  Ja se sjetim jednog momka sto ih prodaje, povezem ih, uštedivši tako ovom nekih 60 KM. Juče dobijam sms od drugara. “Imam kartu viška za Police. Hoćeš ići?” Zovem ovoga što sam mu našla karte i pitam da mi ostavi mjesto u autu (idu on i djevojka). On počinje da kuka kako mu je djevojka, eto, malo… nervozna. Naći će se on sa njom za pola sata pa će mi javiti šta je bilo. Nije se javio.

Situacija 2. “Drugarica” koja je u organizaciji nekog festivala me pita da li znam nekog dj-a koji bi mogao da pušta muziku jedno veče. Znam. Iscimam ga, dogovorim, povežem ih i sl. Danas na forumu vidim da su objavili kompletan program festivala. Naravno, ove mice koju sam cimala nema nigdje. Da li mi je javljeno da će biti tako? Ne. Da li je njemu javljeno da će biti tako? Ne. Nevjerovatno. I to su ljudi koji se izdaju za neke “profesionalce” u poslu koji obavljaju. Muka mi je.

American Music Club dolaze u Beograd. Eto, bar nešto dobro danas.

Smena 8M

Kupila sam novi aparat.

Srećna sam jako.

*

Volim oblake. Volim kumuluse. Da ih posmatram dok se vozim autobusom. One velike, lijepe, što liče na kokica. Visoki, lijepi kumulusi koji kao da će se u sljedećem trenutku raspršiti kao onaj ogromni oblak od atomske bombe. Wooosh. Uvijek sam buljila u fotografije eksplozije atomske bombe. Veličanstven prizor. Ne uzimajući u obzir posljedice, naravno. Samo taj jedan zamrznuti trenutak. Wooosh. Veličanstveno. Uvijek sam mislila da je Bog, ako postoji, garant na kumulusima.

Navike

Svaki dan otvorim www.notcot.org da se uvjerim da još uvijek postoje divno kreativni ljudi.

I will never know coz you will never show

U Banjaluci prijatnih 20 i kusur stepeni. Čak ni manjak sna ne može da pokvari raspoloženje. Vraćala sam se maloprije sa predavanja u jednom trenutku shvativši da se smiješim svim prolaznicima. Ne, ne. Ne smijuljim. Zaista smiješim. Eto kako sunce utiče povoljno. Čak ni predavanja nisu bila stresna u onoj mjeri kao što su stresna u posljednih nekoliko sedmica. No, danas je, između ostalog, savršen dan za još nešto. Pravljenje kompilacija. O, da. Znam da više nema kaseta i da je kompilacija sadržaj za kasetu. Ali pošto danas niko više ne koristi ni cd-ove (pih, 700 mb), onda i oni mogu da posluže kao svojevrsan rariter, zar ne? Dobro, medij nije toliko ni bitan koliko sadržaj. Današnja kompilacija je neka sunčana, razigrana, vesela, suncokretasta, kao orgomne šarene naočare za sunce. Sastavite listu od 15 do 18 pjesama, po mogućnosti odštampajte neki cover, napišite šašavu posvetu i voila. Mogućnost da nekome učinite dan još ljepšim je tu. Evo ja predlažem kao prvu pjesmu The Cardigans - Carnival. Cijelu kompilaciju ću da sastavim kasnije, pošto sad jurim na praksu.

Proganja me u posljednje vrijeme sasvim neprijatna stvar. Tuga zbog određenih stvari koje su se desile i na koje nisam mogla da utičem. Smiješno je to pomalo, kada se stavim u poziciju objektivnog posmatrača (vratim se nazad brzo). Nedostaju mi neke stvari koje sam izgubila, iako baš zbog takvih gubitaka sad imam nešto što me čini srećnom. Ali ipak… razmišljam previše o nekim ljudima iz prošlih života ovih dana. Vjerovatno zato što ih u svakodnevici ne mogu izbjeći tako lako, pa me svaki put podsjete na sebe. Možda zato što imam taj glupi osjećaj da mi nedostaje sve. Čak i one ružne stvari. Zvuči zbunjujuće, da.

Voljela bih da mogu da ispravim odnose sa određenim ljudima. Ne znam ni sama zašto.

Coffee. Is the planet shaking, or is it just me?

Izvadila sam ugrijano mlijeko iz mikrovalne, uzela staklenku sa kafom, kašiku i… vidjela da nema kafe, shvatajući koliko sam zapravo u tom trenutku napraila glupu facu. Život mi je preletio pred očima. Sva ona divna jutra kada sam pila kafu. O, ne.

U tom trenutku dragi otac mi je rekao da je nova staklenka kafe na polici iznad.

Svježe probuđena od šoka, miješala sam kafu i čitala tekst sa etikete. “Starting the day with coffee stimulates your body and your mind.” Hell yeah.

Treba mi 15$

This software is Free to try, $15.00 to Buy.

Srijeda je nova subota

Probudila sam se jutros, otišla do kupatila i došla do prijatnog saznanja. Natekao mi je kapak. S obzirom na taj mili događaj, otprilike pola jutra sam provela držeći oblogu sa kamilicom na oku. 0_O Još ako napomenem da ne mogu da podnesem miris kamilice, ugođaj će biti potpun.

Pripreme za Istanbul su uveliko počele. Avionska karta je obezbijeđena i hostel rezervisan. Naravno, pošto letimo JATom, morali smo platiti kartu u roku od 72 sata. Uglavnom, preostaje nam da do jula polako istražujemo šta ćemo sve otprilike vidjeti. Iako je taj put u Istanbul zapravo zamjena za Berlin, pošto djevojka koja ide sa nama nije prijavljena na poslu (:/), ne vjerujem da ćemo se nešto pretjerano razočarati. Naprotiv. Uz sve to idemo da čujemo Bjork, a i Tom Waits je možda tamo, tako da će biti i dobrih koncerata. Jedva čekam.

Zbrojivši manje-više sve troškove za taj put, shvatila sam da ću ipak moći uraditi ono što želim već stvarno dugo. Kupiti novi foto aparat. Provela sam sinoć skoro cijelo veče pregledajući ono što bi mi moglo biti interesantno i našla otprilike sljedeće:

Holga 35mm

Colorsplash Flash

Boje na sve strane. adam se da ću konačno riješiti to. Digitalne foto aparate nisam ni gledala. Ono što bi meni odgovaralo trenutno previše košta, a i moj skrnavi HP 945 je još uvijek u životu. Sinoć sam konačno našla punjač za baterije, tako da ću danas vjerovatno malo prošetati i fotkati malo. Ako mi ne ispadne oko u međuvremenu. Sada idem da se još malo družim sa prijatnim mirisom kamilice.

Hey little bird

Tražila sam te danas. Jednostavno, izašla sam iz kuće i počela da te tražim, ne znajući ni sama gdje idem. Svejedno, znala sam da ću te naći. Svaki put kada pomislim na tebe nađem te. Pa ipak, nije te bilo nigdje. Buljila sam u sve i jedan autobus čekajući da dođeš po mene. Da se nasmiješiš i uhvatiš me oko struka kad sam ti sasvim blizu. Nježno, ali ipak dovoljno čvrsto da ne padnem. Ili da me samo okrzneš pogledom prolazeći zajedno sa gomilom ostalih ljudi na ulici, ne pozdravljajući me jer ćemo se opet sresti.

Hodala sam besciljno puštajući muziku da mi upravlja raspoloženjem. Provlačila sam se kroz gomilu posmatrajući prljave gomile snijega sa strane. Neki matori tip mi je dobacio nešto. Nisam ga čula od muzike. Vjerovatno je i bolje tako. Raspadnuta cura sa ogromnim podočnjacima i roze kosom me mrko posmatrala u trenutku kada je prolazila pored mene. Vidjela sam je kasnije opet, hodala je ispred mene. Još uvijek se nisi pojavljivao. Gdje si? Zašto te nema iako sam pomislila na tebe? Uvijek sam te sretala kad sam htjela. Izgleda da je ovaj put drugačije.