http://heavyhearts.tumblr.com/page/11

Eh, Annie…

I, I thought of that old joke, y’know, the, this… this guy goes to a psychiatrist and says, “Doc, uh, my brother’s crazy; he thinks he’s a chicken.” And, uh, the doctor says, “Well, why don’t you turn him in?” The guy says, “I would, but I need the eggs.” Well, I guess that’s pretty much now how I feel about relationships; y’know, they’re totally irrational, and crazy, and absurd, and… but, uh, I guess we keep goin’ through it because, uh, most of us… need the eggs.

Nasumična misao br. 3

Universe pt. 2

Čujem u posljednje vrijeme kako ljudi govore da su okruženi divnim osobama. Ne znaju šta bi radili bez njih. Za njih bi sve uradili. Zaista, čujem to sve češće. Ja ne znam da li su oni iskreni ili nisu, ali ja sam okružena uglavnom smećem od ljudi. Možda mi se samo čini, a možda su se za mene vremenom zalijepili najgori, pa ovi što izjavljuju pomenute stvari uživaju sa preostalima. Koga briga u svakom slučaju.

Život je za nas onakav kakvim ga tamišljamo. Za seljaka, kome je njegova njiva čitav svet, ta njiva predstavlja carstvo. Za Cezara, kome je njegovo carstvo nedovoljno veliko, to carstvo je kao njiva. Siromah poseduje carstvo; moćnik poseduje njivu. U suštini, mi i nemamo ništa drugo sem naših vlastitih doživljaja i zato na njima, a ne na onome što ih izaziva, treba da gradimo stvarnost našeg života.

Fernando Pessoa

Nasumična misao br. 2

Ako je meni ovo zastrašujuće, pitam se kako izgleda nekom muškarcu…

A smile is an inexpensive way to change your looks

Nakon poprilično čudne i nešto malo neprijatne situacija koja mi se dogodila danas, razmišljala sam o ljubaznosti. Zaista nije teško osmijehnuti se nekome, a ponekad to mnogo znači. Možda (vjerovatno) sam ponekad nestrpljiva, nervozna i neprijatna, ali u posljednje vrijeme se trudim da to ispravim.

Htjela sam sad uzeti ze primjer copy jedne reklame za pastu za zube, za koji sam mislila da je najbolji copy ikad, a koja glasi: “Jedan osmjeh ne košta ništa, a donosi mnogo. Obogaćuje onoga koji ga prima, a ne osiromašuje onoga koji ga daruje. Ne traje dulje od jednog trena, a sjećanje na nj ponekad je vječito.” Kad sam kucala dio tog teksta u pretraživač, razočarah se uvidjevši da je dotični tekst dio pjesme. Prevara.

U svakom slučaju, večeras sam slučajno naišla na http://www.operationnice.com što je i povom ovom postu. Zato..

The universe is expanding?

Doctor in Brooklyn: Why are you depressed, Alvy?
Alvy’s Mom: Tell Dr. Flicker.
[Young Alvy sits, his head down - his mother answers for him]
Alvy’s Mom: It’s something he read.
Doctor in Brooklyn: Something he read, huh?
Alvy at 9: [his head still down] The universe is expanding.
Doctor in Brooklyn: The universe is expanding?
Alvy at 9: Well, the universe is everything, and if it’s expanding, someday it will break apart and that would be the end of everything!
Alvy’s Mom: What is that your business?
[she turns back to the doctor]
Alvy’s Mom: He stopped doing his homework!
Alvy at 9: What’s the point?
Alvy’s Mom: What has the universe got to do with it? You’re here in Brooklyn! Brooklyn is not expanding!

Ovo je jedna od dvije stvari o kojoj razmišljam povremeno, ne baš kao Alvy o širenju svemira, već o samo o.. svemiru. Ta razmišljanja me uhvate najčešće (isključivo) noću, prije nego što zaspim, kad ne mogu ništa drugo raditi da bih razmišljala o nečemu smislenijem. Ili bar manje zastrašujućem. Da, zastrašujuća mi je sama misao o postojanju svemira. Ležim i zamišljam beskonačno. Ne mogu da svarim tu činjenicu. Valjda smo mi ljudi navikli na fizička ograničenja. Ova soba u kojoj sjedim, kuća u kojoj živim, naselje, grad, država… Sve je fino podijeljeno, tako da imamo osjećaj gdje se nalazimo u svakom trenutku. Svi ti dijelovi imaju kraj. Svemir nema kraj i to me muči već neko vrijeme.Galaksija, druga galaksija, treća galaksija.. pa mora negdje da stane. Ne znam kako se ostatak planete nosi sa tim pitanjem, ali ja se nadam se da će uskoro otkriti da su pogriješili i da se to čudo negdje zaustavlja. Ili bar da ću prestati da razmišljamo tome.

Druga stvar koja mi pada na pamet u trenucima besmislenih razmišljanja prije spavanja je smrt. Još jedna činjenica koju ne mogu da razumijem. Pomislim u tom trenutku, pomislim bilo šta i pretpostavim da će to jednog dana prestati i opet ostajem zbunjena. Svijet je moj subjektivni doživljaj. Imam osjećaj da će nestati kad i ja prestanem postojati. U svakom slučaju takav više nikad neće postojati. Narcisoidno? Ne znam. Nisam religiozna, tako da ne mislim kako ću se spasiti nakon smrti i živjeti? happily ever after, a ne vjerujem ni u neke druge živote, pa mi ni to nije utjeha. Izgleda da ću morati da smislim neku treću suluciju, da bih ostavila psihičko zdravlje u koliko-toliko dobrom stanju. Ležim tako u pola 2 ujutro, gledam National Geographic, gdje vam pokazuju šta vas sve može pogoditi dok ne očekujete. Da, oni su televizija opcija definitivno. Hoćete avionske nesreće, uragane, terorističke napade, ostale prirodne i neprirodne katastrofe – birajte. Ležim i gledam kako nam se druge galaksije približavaju i prijete da će udariti u Zemlju. (Ovim je drugi strah povezan sa onim prethodno opisanim.) Kažu da nije pitanje hoće li se to desiti, već kad. Iako su u pitanju milijarde pitanja, nervozno grabim daljinski i prebacujem na drugi kanal.

Ušetala sam danas u knjižaru, da pogledam šta ima i naletila na zanimljivu knjigu. Džulijan Barns – Nije to ništa strašno. Barns mi je poznat preko Istorije sveta u 10 i 1/2 poglavlja, a ovoj knjizi nisam znala ništa. Bilo je potrebno da pročitam nekoliko rečenica na preskok da bih shvatila da će mi se mnogo dopadati.

Ne verujem u Boga, ali mi nedostaje.

Pa i sama prva rečenica je bila dovoljna da to shvatim. Doduše, malo me iznerviralo to što ima nekoliko duplih stranica. Nadam se da će mi htjeti zamijeniti to sutra. U svakom slučaju, izdvojiću još jedan dio koji mi je interesantan i zabavan.

Juna 2006, u zoološkom vrtu u Kijevu, jedan čovek se spustio užetom u izolovani deo u kojem su držani lavovi i tigrovi. Dok se spuštao, vikao je u pravcu zabezeknute gomile. Jedan od svedoka kasnije navodi njegove reči:”Onoga koji veruje u Boga lavovi ne mogu povrediti.” Drugi svedok naveo je nešto mnogo smelije:”Bog će me spasiti ako Ga ima.” Metafizički provocateur spustio se na tlo, izuo cipele i krenuo prema životinjama; na šta ga je razdražena lavica oborila, i pregrizla mu karotidnu arteriju. Da li ovo pokazuje a) da je čovek bio lud; b) da Bog ne postoji c) da Bog postoji, ali se ne da namamiti na otvoreno tako jeftinim trikovima; d) da Bog postoji, i da je upravo pokazao da je ironičan; e) ništa od gore navedenog?

Jedna stvar me oduvijek fascinirala. Svako malo sam nalijetala na ljude koji su su nalazili stare foto aparate na tavanima, u podrumima i sl. Dobre aparate. Onakve kakve bih ja voljela da nađem. I pitala sam se kako se to meni ne može desiti, meni koju interesuje fotografija i stari foto aparati.

Prije nekoliko dana sam otišla u podrum da nađem neki random kabl (kabel?). Otvarala sam nekoliko kutija u kojima sam pretpostavljala da bi mogao da bude i onda ugledala futrolu. Nemoguće. Našla sam foto aparat. Otrčala sam gore i pitala ćaleta šta je dođavola to i kako ja ne znam da postoji. Flegmatično mi je odgovorio da mi je govorio za taj aparat još davno i da je to neki njegov stari rođendanski poklon. Svašta. Pušta me da okolo naručujem ruske aparate, a ne spominje mi taj.

U svakom slučaju Smena je dobila drugara. Ime mu je Werra 1, malo je prašnjav, okidač mu je sumnjiv, ali sredićemo mi to.

Nasumična misao br. 1

Ako nastavim ovako, završiću prekrivena post it papirićima i kalendarima. Stres me usporava. Moram da zastanem i kažem sebi da će sve biti u redu. Kakav jeftin trik.

Želim da svim stvarima u životu prilazim sa interesovanjem i bez straha.