ocean of noise

Razmišljala sam kako mi je drago da je folk muzika u prethodnih nekoliko godina opet postala “big”, zapravo njeni današnji derivati koji se nazivaju freak folk, psych folk, new weird america i sl. Isuse, po imenima bi se reklo da je ne znam ni ja šta u pitanju. Meni se to dopada. Akustična gitara, umilni vokal i kupljena sam. Ono što me potaknulo da uopšte pišem o ovoj temi je divna, divna, divna Alela Diane, koju sam nedavno otkrila i ne mogu da prestanem da slušam album The Pirate’s Gospel, a i da davim svakoga oko sebe poturajući You Tube linkove.

A svi ljubitelji svemira će večeras od ponoći do ranih jutarnjih sati imati priliku da gledaju kišu meteora. Stoga trk  negdje gdje gradska svjetla ne ometaju, lezite na travu i uživajte.

Budim se poprilično rano prethodna dva dana, bez nekog određenog razloga. Lijepo je to, posebno zbog ovih saharskih temperatura koje ubijaju preko dana. Ustala sam oko pola 8 i kad sam otvorila prozore čak je bilo malo i hladno. Mmm.

Blizu mene ima neki kiosk gdje između ostalog prodaju i stare brojeve stranih časopisaza neke smiješne pare (cca 1-2 EUR) sa najraziličitijim tematikama od muzičkih, art & decoration do fotografskih koji mene najviše i interesuju. Uglavnom, svratila sam skoro i u dva navrata pazarila dva časopisa. Jedan se zove Computer Arts Projects. Britanski časopis je u pitanju i svaki broj je posvećen nekoj drugoj temi. Ovaj koji sam ja našla je The Motion Graphics issue, što mene nešto pretjerano ne interesuje, ali najzanimljiviji mi je u suštini bio sam grafički izgled časopisa, prije svega format koji se ovdje ne viđa tako često (možda i nikad?)

Drugi časopis koji sam našla bio je bliži mojim interesovanjima. U pitanju je Digital Camera World uz koji am čak dobila i bonus DVD (opet smiješna cijena). Pa ipak, nisam bila pretjerano zadovoljna nakon čitanja. Tema broja su različiti aspekti noćne fotografije, međutim većinu prostora zauzima predstavljanje novih, divljih foto aparata i ostale opreme koju ne mogu ni u snu da si priuštim, tako da mi je na kraju otprilike samo muka bilo od svega toga.  Sam vizuelni izgled nije nešto pretjerano zanimljiv, pregledala sam neke zanimljive fotke koje su objavili i to je to (što i nije nešto pošto sam u prilici da na flickeru gledam takve stvari svaki dan). Nevermind.

Gore postavljena Nico pjesma me drži u nekom milom raspoloženju skoro cijelo jutro. Eto šta muzika i gomila dobrih fotografija mogu da učine raspoloženju. Doduše, dobro raspoloženje je tu i zbog toga što sam konačno napravila neke korake da fotografisanje dovedem na malo viši nivo. Moar info soon.

Preporuka: http://meganmcisaac.tumblr.com je foto blog Megan Kathleen McIsaac, meni jako zanimljiv, što zbog interesantnih fotografija, što zbog ostalih sitnica

http://heavyhearts.tumblr.com/page/11

I, I thought of that old joke, y’know, the, this… this guy goes to a psychiatrist and says, “Doc, uh, my brother’s crazy; he thinks he’s a chicken.” And, uh, the doctor says, “Well, why don’t you turn him in?” The guy says, “I would, but I need the eggs.” Well, I guess that’s pretty much now how I feel about relationships; y’know, they’re totally irrational, and crazy, and absurd, and… but, uh, I guess we keep goin’ through it because, uh, most of us… need the eggs.

Čujem u posljednje vrijeme kako ljudi govore da su okruženi divnim osobama. Ne znaju šta bi radili bez njih. Za njih bi sve uradili. Zaista, čujem to sve češće. Ja ne znam da li su oni iskreni ili nisu, ali ja sam okružena uglavnom smećem od ljudi. Možda mi se samo čini, a možda su se za mene vremenom zalijepili najgori, pa ovi što izjavljuju pomenute stvari uživaju sa preostalima. Koga briga u svakom slučaju.

Život je za nas onakav kakvim ga tamišljamo. Za seljaka, kome je njegova njiva čitav svet, ta njiva predstavlja carstvo. Za Cezara, kome je njegovo carstvo nedovoljno veliko, to carstvo je kao njiva. Siromah poseduje carstvo; moćnik poseduje njivu. U suštini, mi i nemamo ništa drugo sem naših vlastitih doživljaja i zato na njima, a ne na onome što ih izaziva, treba da gradimo stvarnost našeg života.

Fernando Pessoa

Ako je meni ovo zastrašujuće, pitam se kako izgleda nekom muškarcu…

Doctor in Brooklyn: Why are you depressed, Alvy?
Alvy’s Mom: Tell Dr. Flicker.
[Young Alvy sits, his head down – his mother answers for him]
Alvy’s Mom: It’s something he read.
Doctor in Brooklyn: Something he read, huh?
Alvy at 9: [his head still down] The universe is expanding.
Doctor in Brooklyn: The universe is expanding?
Alvy at 9: Well, the universe is everything, and if it’s expanding, someday it will break apart and that would be the end of everything!
Alvy’s Mom: What is that your business?
[she turns back to the doctor]
Alvy’s Mom: He stopped doing his homework!
Alvy at 9: What’s the point?
Alvy’s Mom: What has the universe got to do with it? You’re here in Brooklyn! Brooklyn is not expanding!

Ovo je jedna od dvije stvari o kojoj razmišljam povremeno, ne baš kao Alvy o širenju svemira, već o samo o.. svemiru. Ta razmišljanja me uhvate najčešće (isključivo) noću, prije nego što zaspim, kad ne mogu ništa drugo raditi da bih razmišljala o nečemu smislenijem. Ili bar manje zastrašujućem. Da, zastrašujuća mi je sama misao o postojanju svemira. Ležim i zamišljam beskonačno. Ne mogu da svarim tu činjenicu. Valjda smo mi ljudi navikli na fizička ograničenja. Ova soba u kojoj sjedim, kuća u kojoj živim, naselje, grad, država… Sve je fino podijeljeno, tako da imamo osjećaj gdje se nalazimo u svakom trenutku. Svi ti dijelovi imaju kraj. Svemir nema kraj i to me muči već neko vrijeme.Galaksija, druga galaksija, treća galaksija.. pa mora negdje da stane. Ne znam kako se ostatak planete nosi sa tim pitanjem, ali ja se nadam se da će uskoro otkriti da su pogriješili i da se to čudo negdje zaustavlja. Ili bar da ću prestati da razmišljamo tome.

Druga stvar koja mi pada na pamet u trenucima besmislenih razmišljanja prije spavanja je smrt. Još jedna činjenica koju ne mogu da razumijem. Pomislim u tom trenutku, pomislim bilo šta i pretpostavim da će to jednog dana prestati i opet ostajem zbunjena. Svijet je moj subjektivni doživljaj. Imam osjećaj da će nestati kad i ja prestanem postojati. U svakom slučaju takav više nikad neće postojati. Narcisoidno? Ne znam. Nisam religiozna, tako da ne mislim kako ću se spasiti nakon smrti i živjeti? happily ever after, a ne vjerujem ni u neke druge živote, pa mi ni to nije utjeha. Izgleda da ću morati da smislim neku treću suluciju, da bih ostavila psihičko zdravlje u koliko-toliko dobrom stanju. Ležim tako u pola 2 ujutro, gledam National Geographic, gdje vam pokazuju šta vas sve može pogoditi dok ne očekujete. Da, oni su televizija opcija definitivno. Hoćete avionske nesreće, uragane, terorističke napade, ostale prirodne i neprirodne katastrofe – birajte. Ležim i gledam kako nam se druge galaksije približavaju i prijete da će udariti u Zemlju. (Ovim je drugi strah povezan sa onim prethodno opisanim.) Kažu da nije pitanje hoće li se to desiti, već kad. Iako su u pitanju milijarde pitanja, nervozno grabim daljinski i prebacujem na drugi kanal.

Ušetala sam danas u knjižaru, da pogledam šta ima i naletila na zanimljivu knjigu. Džulijan Barns – Nije to ništa strašno. Barns mi je poznat preko Istorije sveta u 10 i 1/2 poglavlja, a ovoj knjizi nisam znala ništa. Bilo je potrebno da pročitam nekoliko rečenica na preskok da bih shvatila da će mi se mnogo dopadati.

Ne verujem u Boga, ali mi nedostaje.

Pa i sama prva rečenica je bila dovoljna da to shvatim. Doduše, malo me iznerviralo to što ima nekoliko duplih stranica. Nadam se da će mi htjeti zamijeniti to sutra. U svakom slučaju, izdvojiću još jedan dio koji mi je interesantan i zabavan.

Juna 2006, u zoološkom vrtu u Kijevu, jedan čovek se spustio užetom u izolovani deo u kojem su držani lavovi i tigrovi. Dok se spuštao, vikao je u pravcu zabezeknute gomile. Jedan od svedoka kasnije navodi njegove reči:”Onoga koji veruje u Boga lavovi ne mogu povrediti.” Drugi svedok naveo je nešto mnogo smelije:”Bog će me spasiti ako Ga ima.” Metafizički provocateur spustio se na tlo, izuo cipele i krenuo prema životinjama; na šta ga je razdražena lavica oborila, i pregrizla mu karotidnu arteriju. Da li ovo pokazuje a) da je čovek bio lud; b) da Bog ne postoji c) da Bog postoji, ali se ne da namamiti na otvoreno tako jeftinim trikovima; d) da Bog postoji, i da je upravo pokazao da je ironičan; e) ništa od gore navedenog?