ocean of noise

Road to somewhere

Posted on: February 23, 2008

Veoma je jednostavno. Jedan dan samo odrediš datum. Nestrpljiva si do tada. Misliš da nikada nećeš dočekati. A znaš da će proći brzo. Posebno posljednja sedmica, jer tad shvatiš koliko stvari treba da uradiš. Ali, u suštini, poprilično je lako. Onda dođe i taj dan. Prvo gledaš sedam puta da li si nešto zaboravil. U glavi imaš spisak koji prelistavaš na repeat. Nema veze, ionako znaš da ćeš nešto zaboraviti. Uzmeš torbu i stavljaš je na rame misleći kako će se slomiti, jer torba je teška, a ti putuješ sama. Da ne putuješ sama, da putuješ sa drugaricom, mogla bi da je nosiš u ruci, jer bi znala da se ništa neće dogoditi. Sada se bojiš. Bojiš se, a ne znaš ni sama čega. Stojiš na stanici i taman kad zapališ cigaretu dolazi autobus, autobus koji te vozi na stanicu da bi se vozila u autobusu koji će te odvesti na drugu stanicu. Mnogo autobusa, mnogo stanica. Ali nema veze, u suštini je prilično jednostavno. Bacaš cigaretu na pod, gaziš je da bi se ugasila i vidiš otisak koji je ostavila tvoja smeđa Duffs patika. Ulaziš u autobus, plaćaš kartu, sjedaš i stavljaš svoju malu torbu pored sebe. Mala je drugima, ali tebi se čini da je ogromna, jer ne voliš da putuješ sa mnogo stvari. A i rame te boli od nje. Pališ neku muziku, neku Sonic Youth pjesmu punu teških, bučnih gitara i mekog glasa Thurstona Moore-a. Onda gledaš kroz prozor i pozdravljaš se sa gradom. Gradom na koji nećeš ni pomisliti u sljedećih nekoliko dana, osim onaj put kada prikažu Trg na televiziji. Trg u koji gledaš u ovom trenutku kada se autobus zaustavlja na stanici. Gledaš, koristiš fotografsko pamćenje da bi zapamtila baš ovu sliku, baš ovaj trenutak. Onda se voziš dalje zaboravljajući sve to. Dolaziš na stanicu i kupuješ kartu, opet se nervirajući zbog nečega. Uvijek te nekako iznerviraju. Prokleta stanica. Nema veze, već si navikla na to. Imaš dovoljno iskustva saautoprevoznicima. Imaš još pola sata slobodnog vremena. Odlaziš u kafe kod odlaznih perona. Sjedaš za šank, piješ kafu i pušiš cigaretu, dok ti konobar priča o nekim mobilnim telefonima. Primjetio je da si raspoložena, pa je počeo da priča sa tobom. Nema veze, koliko god ti to čudno bilo, u tom trenutku si htjela da pričaš sa nekim. Možda zato što ćeš sljedećih nekoliko sati biti zarobljena u autobusu, pa koristiš posljednje trenutke slobode. Da bi onda konačno sjela i krenula. Pored tebe sjedi izuzetno brbljiva djevojka koja ti u 15 minuta ispriča pola života i opet su odvrnuli grijanje, ali ništa od toga nije bitno. Zaista. Čitaš malo knjigu koju si ponijela, iako si znala da u autobusu nikada ne možeš čitati duže od 10 minuta. Onda slušaš muziku. Mnogo. Noć je, ti se voziš u aubotusu i slušaš recimo Gonzalesa. Kakav savršen trenutak, iako ćeš malo poslije toga vjerovatno umirati od dosade. Buljićeš u sat brojeći minute. Te minute će užasno dugo trajati. Vjeruješ da vrijeme nekada teče brže, a nekada sporije. U tim trenucima ćeš misliti da je stalo, da ćeš zauvijek ostati u tom autobusu, zaglavljena između dvije države, ukočenih nogu i sa 2 gb muzike. Pa ipak, izdržala si. Sve si bliže i bliže. Prolaziš kroz ulicu nekog malog grada. Gledaš klupe pored puta i razmišljaš, ako bi živjela tu, kako bi uvijek sjedila pored puta gledajući automobile. Znaš da to nije istina. Nikada ne bi sjedila i gledala glupe automobile kako prolaze. To je samo trenutno raspoloženje. Još malo pa si tamo. Nervozna si. Mnogo si nervozna i uzbuđena. Čekala si ovo dugo, ali sada te i sama pomisao plaši. Ulaziš u grad namještajući False husband jer se glas Isobel Campbell sjajno slaže uz taj trenutak. Eto vidiš da je bilo jednostavno. Pamtićeš taj trenutak kada prolaziš ulicom kojoj čak ni ime ne znaš još dugo. Pamtićeš onoliko koliko će ti u sjećanju ostati Thurston Moore koji pjeva Do you believe in rapture, dok se ti i drugarica blesavo smiješite. Polaziš na još jednu stanicu i čekaš. Čekaš da se pojavi. Pobjegla si od mjesta gdje je stao autobus jer ti se želudac prevrće od takvih scena. Sramota te za sve one ljude koji čekaju, mašu, jure jedni prema drugima, grle se, deru se. Ti sjediš na drugoj stanici, mašući nogama koje ne dodiruju asfalt kao malo dijete. Gledaš u tu raskrsnicu u koju gledaš svaki put kad dođeš i objavljuješ sebi da si, eto, stigla.

1 Response to "Road to somewhere"

“Gledaš klupe pored puta i razmišljaš, ako bi živjela tu, kako bi uvijek sjedila pored puta gledajući automobile. Znaš da to nije istina. Nikada ne bi sjedila i gledala glupe automobile kako prolaze.”

bas fino 🙂

:*

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Pages

del.icio.us

Flickr Photos

%d bloggers like this: