Jedna stvar me oduvijek fascinirala. Svako malo sam nalijetala na ljude koji su su nalazili stare foto aparate na tavanima, u podrumima i sl. Dobre aparate. Onakve kakve bih ja voljela da nađem. I pitala sam se kako se to meni ne može desiti, meni koju interesuje fotografija i stari foto aparati.
Prije nekoliko dana sam otišla u podrum da nađem neki random kabl (kabel?). Otvarala sam nekoliko kutija u kojima sam pretpostavljala da bi mogao da bude i onda ugledala futrolu. Nemoguće. Našla sam foto aparat. Otrčala sam gore i pitala ćaleta šta je dođavola to i kako ja ne znam da postoji. Flegmatično mi je odgovorio da mi je govorio za taj aparat još davno i da je to neki njegov stari rođendanski poklon. Svašta. Pušta me da okolo naručujem ruske aparate, a ne spominje mi taj.
U svakom slučaju Smena je dobila drugara. Ime mu je Werra 1, malo je prašnjav, okidač mu je sumnjiv, ali sredićemo mi to.
Nasumična misao br. 1
Posted by: articoka on: November 10, 2008
- In: stres
- 4 Comments
Ako nastavim ovako, završiću prekrivena post it papirićima i kalendarima. Stres me usporava. Moram da zastanem i kažem sebi da će sve biti u redu. Kakav jeftin trik.
Želim da svim stvarima u životu prilazim sa interesovanjem i bez straha.
Okružena ljudima
Posted by: articoka on: November 9, 2008
A mislila sam da jedina to radim..
Foto pogled na svijet jednog trogodišnjaka
Posted by: articoka on: October 18, 2008
- In: foto| ovdje
- 2 Comments
pew pew pew
Posted by: articoka on: September 26, 2008
Da bih potkrijepila trkeljanje u prethodnom postu, naučila sam da okačim pjesmu na blog.
Lykke Li – Dance, dance, dance
- In: ovdje| tamo
- Leave a Comment
Ova kiša zaista utiče loše na mene. Na raspoloženje ne, ali stvar je u tome da cijeli dan otprilike pijem čaj i slušam muziku. “Normalna” aktivnost nula. Ako se u tu aktivnost ne računa instaliranje dva operativna sistema za dva dana.
Naime, poslije mnogobrojnih (prije svega napornih) problema sa Windows-om (serviseri su mi stavili Win na particiju veličine 100 i nešto GB), odlučila sam da to konačno sredim, a plus instaliram Ubuntu. Prva instalacija je prošla glatko, jer česti problemi donose česte reinstalacije, lol. Particije su konačno napravljene onako kako mi odgovara, a onda je nastupila nervoza. Prva instalacija novog OS-a. Preznojila sam se. Unervozila sam se i sada kad razmišljam o tome. Na kraju je ispalo da mi je više problema zadavao štampač, kad sam htjela da odštampam uputstvo za instalaciju Ubuntu-a. Well, isn’t it ironic..? Nema veze. nervirala sam se neko vrijeme, a onda sam shvatila da Windows očigledno radi na principu zbunjivanja. Samim tim, kad sam završila sa operacijom Confuse-a-Printer sve je bilo okej. Malo sam bila nesigurna oko pravljena particija i kad sam ostavila da se instalacija završi pokušala sam da se istuširam šamponom. Kad sam završila vratila sam se u sobu i vidjela da je moj prvi Linux instaliran. Onda sam počela da se ponašam kao dijete koje je dobilo novu igračku, tj. buljila sam u kompjuter ostatak dana čačkajući i namještajući šta mi sve treba.
O čemu ja pišem blog.. *_o
Sa radom je počeo (streaming) Novi radio Beograd, koji je još u eksperimentalnoj fazi, a koji povremeno slušam od juče. Puštaju dosta dobre muzike (dokazi na njihovom last.fm profilu) a i Boris, član meni dragog Repetitora, ima emisiju četvrtkom. Nadam se da neće zagušiti program nekim brojnim emisijama, jer je muzika sad sasvim okej.
reklama ovdje —> http://www.noviradiobeograd.com/
Ovih dana isto tako slušam simpatičnu Lykke Li (koja je, naravno, iz Švedske) i njen prvi i jedini Youth novels album. Slatki pop za kišne dane.
Parazitsko ponašanje opravdam svaki put kad pogledam kroz prozor i vidim prolaznike kako pokušavaju da obuzdaju kišobran na vjetru.
A sad idem po još jednu šoljicu čaja.
Počelo je
Posted by: articoka on: September 17, 2008
Razlog zbog kojeg sam počela pisati novi post, a o kojem ću malo kasnije, je stvar koja me poprilično zaitrigirala i o kojoj sam morala napisati nekoliko redova. Jedina prepreka objavljivanju tih utisaka je bilo ono nepisanje od nekoliko mjeseci. Nevjerovatno koliko sam se čudno osjećala kada sam kliknula na sličicu New post. Kao da to nikada u životu nisam uradila. Kao da nikada u životu nisam napisala smislenu rečenicu. Zastala sam kod “razlog”. Zaista.
Nisam pisala neko vrijeme jer sam imala utisak da se ništa posebno ne dešava. Ništa vrijedno spomena. Možda sam ipak bila samo lijena da pišem. Na kraju krajeva, samo o putovanju u Istanbul bih mogla da napišem dosta toga. Što ću i učiniti ovih dana.
I pored toga što nisam objavljivala postove, bila sam vezana za blog. Čitajući blogove drugih. Nekoliko koje “obiđem” svaki dan, a i one na koje zavirim ponekad. Zaista volim da čitam te blogove : )
Na šta se odnosi naslov? (konačno)
Registrovana sam na last.fm servisu, koji sam posjetila danas, jer nisam znala kakvu muziku da slušam, pa sam pustila da mi ide profil radio (jako korisna stvar u takvim situcijama). U trenutku kad sam prebacivala pjesmu ili tako nešto, krajičkom oka sam spazila nešto što mi je u prvom trenutku izgledalo kao “Idiotmag”. Haha, ovo odvratno vrijeme zaista utiče na moj um. U svakom slučaju, možda me ta glupost i podstakla da vidim o čemu je riječ.
“Free online magasine based on your last.fm profile.” Ma, je li?
Kliknem ja na baner, da provjerim da li je to zaista tako. Jeste. Registrujete se (besplatno je), odaberete koliko će vam puta sedmično praviti magazin, o kakvoj muzici će biti riječ, koliko želite tekstova u jednom broju, podesite na stranici sve kako želite i voila. Imate personalizovan muzički časopis.
Oduvijek sam zastupala mišljenje da se svijet kojem živimo drastično mijenja, a da mi nismo ni svjesni toga. Većina očekuje filmske promjene. Znate ono, za 10 godina vozimo automobile u vazduhu i sl. Stvar je u tome da zaista prilazimo kroz te drastične promjene, ali one su nam toliko normalne da i ne obraćamo pažnju na njih, već ih prihvatamo kao nešto normalno. Da je meni neko prije nekoliko godina rekao da ću imati personalizovan muzički časopis, ne znam kako bih reagovala. Zbog toga i ovakvo ime posta.
Welcome to Idiotmag! ; )
Gundj
Posted by: articoka on: June 24, 2008
- In: ovdje
- Leave a Comment
Huh..
Ljudi su retosi. Prokleti retosi. Svaki put kad pomalo zaboravim na tu činjenicu, oni se potrude da se prisjetim.
Situacija 1. Zove me prijatelj prije nekoliko dana, da mu u agenciji kupim karte za The Police (140 KM) . Ja se sjetim jednog momka sto ih prodaje, povezem ih, uštedivši tako ovom nekih 60 KM. Juče dobijam sms od drugara. “Imam kartu viška za Police. Hoćeš ići?” Zovem ovoga što sam mu našla karte i pitam da mi ostavi mjesto u autu (idu on i djevojka). On počinje da kuka kako mu je djevojka, eto, malo… nervozna. Naći će se on sa njom za pola sata pa će mi javiti šta je bilo. Nije se javio.
Situacija 2. “Drugarica” koja je u organizaciji nekog festivala me pita da li znam nekog dj-a koji bi mogao da pušta muziku jedno veče. Znam. Iscimam ga, dogovorim, povežem ih i sl. Danas na forumu vidim da su objavili kompletan program festivala. Naravno, ove mice koju sam cimala nema nigdje. Da li mi je javljeno da će biti tako? Ne. Da li je njemu javljeno da će biti tako? Ne. Nevjerovatno. I to su ljudi koji se izdaju za neke “profesionalce” u poslu koji obavljaju. Muka mi je.
American Music Club dolaze u Beograd. Eto, bar nešto dobro danas.
Smena 8M
Posted by: articoka on: June 21, 2008
Kupila sam novi aparat.
Srećna sam jako.
*
Posted by: articoka on: June 16, 2008
- In: ovdje
- Leave a Comment
Volim oblake. Volim kumuluse. Da ih posmatram dok se vozim autobusom. One velike, lijepe, što liče na kokica. Visoki, lijepi kumulusi koji kao da će se u sljedećem trenutku raspršiti kao onaj ogromni oblak od atomske bombe. Wooosh. Uvijek sam buljila u fotografije eksplozije atomske bombe. Veličanstven prizor. Ne uzimajući u obzir posljedice, naravno. Samo taj jedan zamrznuti trenutak. Wooosh. Veličanstveno. Uvijek sam mislila da je Bog, ako postoji, garant na kumulusima.
Flickr Photos
|
